ŠTA ŽELIM SEBI (A I TEBI) ZA OSMI MART?

Stigao nam se taj značajni, žensko-muški praznik sa velikim „O“. Ženski jer je zvanično nazvan praznik žena, a muški jer je njihova uloga u svemu ovome neupitna. Prošlo je već mnogo osmih martova preko mojih leđa; dobrih, loših i prosječnih, većina mi je samo datum, ali sam ove godine u izrazitoj nedoumici da li treba da ga slavim ili ne? Da li da sa iščekivanjem i blagim treptajima u stomaku očekujem poklone ili svakom ko mi čestita ili nedajbože pokloni nešto sastavim sve po spisku i počnem da vičem „ma, kakav praznik i proslava u današnje vrijeme“ ?!

Riješila sam da, kao za rođendan, sastavim listu onog šta želim sebi (a i tebi ) za Osmi mart:

• DA ŽIVIM U DRŽAVI GDJE SE POŠTOVANJE ZAKONSKIH OBAVEZA  NE ODNOSI SAMO NA SIROTINJU
  Zakon nije polica u prodavnici gdje se može, uz određenu nadoplatu, uzeti ono što odgovara, a ostaviti ono što trenutno nije po ukusu. Zakon važi za sve, u teoriji. Ovdje gdje živim praksa je da zakon može i da se zaobiđe, već kako ko ima povlastica i iz koje je  fotelje iskočio.
• DA RADIM I ZARADIM KAKO BIH ŽIVJELA, A NE PREŽIVJELA
  Od ove crkavice koju dobijam na mjesečnom nivou  od potrošačke korpe možda mogu da kupim ručku. Struju plaćam kao da trošim galone nafte, vodu kao da mi je dovoze prekookeanskim  brodovima iz Indonezije,  a  o „odličnom“ paketu kablovske, digitalne, interneta, besplatnih impulsa i štrika za vješanje da i ne govorim.
• DA ONI KOJI RADE U JAVNIM USTANOVAMA   ZAISTA RADE, A NE DA MNOGI OD NJIH BUDU SAMO IME NA PLATNOJ LISTI (ČAST IZUZECIMA)
  Socijalne službe moraju da zaštite djecu, žene i muškarce od psihopata i bolesnika koji su spremni na najgore zato što ih, eto, partner (ka) zbog nečeg nervira. Svi ostali, ovim prvim, moraju da pomognu da iste prepoznaju i kazne (ne samo „čvokama“ po glavi).
• DA MOGU DA IZBJEGNEM BUDALE I EGOMANIJAKE –
  koji mi prijete  otkazom, odbijanjem od plate; od kafe, od pauze, od svega onog što mi kao normalnom čovjeku (i ženi) pripada, a samo ovdje nekim čudom mi neko može oduzeti  jer mi je tako „pao grah“.

• DA MOGU BEZ  STRAHA DA DAM OTKAZ –
  ne samo zbog male plate, ludog kolege i prekovremenih neplaćenih (naravno) radnih sati već zbog toga što je svaka pora mog ljudskog dostojanstva već odavno prestala da diše.
• DA MOGU DA MIJENJAM POSAO I KARIJERU U 30-im I 40-im
  Razmišljam da upišem medicinu, zašto da ne?  Ili da budem slikar. Ako u Švedskoj to mogu u 60-im, valjda i ja mogu sada.
• DA MAME (I TATE) NE MORAJU DA  BIRAJU IZMEĐU POSLA I DJETETA
  Dva mjeseca, tri mjeseca, 20 dana (pravo sa porodiljskog stola)  nije dovoljno da se mama vrati na posao poslije porođaja. Tako se opet vraćam na broj 1. Po zakonu je 12 mjeseci. I tatama je dozvoljeno porodiljsko, zar ne?
• DA RODITELJI NE MOLE ZA POMOĆ BOLESNOM DJETETU PUTEM SMS-a
  Jasno je kao dan da nam medicina nije na zavidnom nivou, a medicinsko osoblje školujemo da negdje drugo liječe, ali ako postoji znak da je  društvo sigurno dostiglo dno, onda je to ovo.

• DA ZGRADA OSNOVNE ŠKOLE  BUDE RENOVIRANA
  Ne mislim da je zgrada ruina iz horor filmova, ali nemam sna  jer mi sedmogodišnje dijete svaki dan po šest puta pređe visoke školske stepenice, pokrivene nekim gumenim trakama (valjda su bile gumene, teško je razaznati). Stepenice više liče na glatki, planinski masiv sa  ponekom stijenom za hvatanje, nego na ono čemu su namjenjene. To što me miris školskog  WC-a (čučavca) automatski udari u mali mozak i istog časa prebaci 30 godina ranije  u moju osnovnu školu manji je problem od toga što će mi se dijete polomiti u pokušaju da stigne do prizemlja. Ako ima za  kojekakve zgradetine, za kojekakve  organe, šta je sa  zgradama gdje nam se školuje budućnost?
• DA MI JE DOZVOLJNO SLUČAJNO RAZBIJANJE BILO ČEGA U PRODAVNICI ILI SUPERMARKETU
  Ne mogu svaki put da doživim  traumu kad se u uskom prostoru između dva reda načičkanih  polica okrenem pa mi korpa slučajno zakači neki proizvod u staklenki. Narednih nekoliko sekundi molim sve čega se sjetim samo da se dati proizvod (obično najskuplji u radnji) ne razbije. Nije mi zbog plaćanja nečeg što nisam ni planirala da kupim, već zbog  trgovkinje koja istog časa problijedi. Ne bi bilo tako da joj od jadne plate ne odbiju ono što sam ja ili neko drugi slučajno razbili, umjesto da to ide u otpis.

• DA MOGU DA BUDEM LJUTA, BEZOBRAZNA, DRSKA , SREĆNA , NASMIJANA, ZATO ŠTO SE OSJEĆAM TAKO-
  a ne zato jer sam u „PMS-u, menopauzi, naduvana, rasduvana”  ili već nešto gore.
• DA MOGU JASNO I GLASNO KAŽEM DOSTA:
  Nepravdi, poniženju, strahu, psihičkom i fizičkom maltretiranju ili jednostavno onda kad osjetim da su mi ugrožena moja osnovna ljudska prava.

Ima toga još, ali da ne pretjeram. Da nešto mogu da ostavim i za sljedeći Osmi mart jer kako je krenulo plašim će da će i sljedeće godine spisak biti isti.

Za kraj podsjećanje zašto (ne) slavimo Osmi mart:

Međunarodni dan žena (skraćeno Dan žena) obilježava se 8.marta svake godine. Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog pola. Prvi Dan žena je obilježen 8. Marta  1909. u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Između ostalih važnih istorijskih  događaja, njim se obilježava i požar u tvornici Triangle Shirtwaist u Njujorku 1911. godine kada je poginulo preko 140 žena. Ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. vijeka u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uslova.

Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno protestovale 8. marta 1857. u Njujorku.

Tekstilne radnice su se bunile zbog loših radnih uslova i niskih plata. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.

Protesti 8.marta događali su se i sljedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz Njujork tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila ‘Međunarodni dan žena’ na prijedlog slavne  Klare Cetkin. Sljedeće godine je Međunarodni dan žena obilježen od preko milion ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj. Ti događaji su koincidirali s požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u Njujorku, nakon koga su slabe mjere obezbjeđenja na radu okrivljene za veliki broj žrtava. U početku prvog svjetskog rata žene širom Evrope su 8. marta 1913. održale demonstracije za mir. Godine1975.  koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počeli obilježavati Međunarodni dan žena. Danas mnoge organizacije u svijetu obilježavaju Međunarodni dan žena, a neke se nastoje izboriti da postane državnim praznikom u kojima to još nije. (wikipedia)

(dvogledi.com)