JESMO LI PREŽIVJELI DEVEDESETE?

Bile smo svjesne i opasnosti i ludosti, ali valjda i željne života.

1,104

Draga, moja Tanja!
Prošlo je već više od dvije decenije od kada nisi tu. Nemam pojma da li je to premalo ili dovoljno vremena da prežališ/preživiš/naučiš da živiš bez nekog bliskog, ali sam ubjeđena da su to sve gluposti koje serviraju onima koji izgube nekoga samo da bi oni nekako nastavili da žive.

Obećala sam sebi da neću biti previše patetična. I da neću pisati o trenutku kad si otišla, o praznini i plaču koji su uslijedili. Već da ću ti pisati o tome kako mi je sad. O onim trenucima koje smo provele zajedno. Znaš, nemam s kim da pričam o tim ratnim devedesetim i svemu onome što nam se događalo.

Draga moja, sve je sada drugačije. Sve se promijenilo. Toliko toga je na dohvat ruke. Tu su stvari o kojima onda ne bi znali ni da sanjamo. Internet, Wikipedia, Fejsbuk, Tviter, Instagram, Viber, Whatsap, email,… hiljadu načina da kontaktiras nekoga. Nema teoretske šanse da do nekog ne možeš da dodješ. Samo ukucaš ime i prezime i eto. Saznaš sve. Možes da šalješ i ostavljaš poruke kome god želiš.

Sjećaš se onda kad sam se vratila iz šetnje s tobom, pa mi tata rekao da me je tražila neka Sanja ili Tanja, da mi kaže nešto za školu. Preko telefona. Pa, onda nestalo struje i telefoni nisu radili. I ja tri sata hodala po gradu da provjerim kod svake Vanje, Tanje i Sanje koju sam znala da nije baš ona ta, da bi na povratku kući, tata onako mrtav-ladan rekao: “Paaa, možda nije Tanja možda je Željka!?”

To sa strujom, iz ovog sadašnjeg ugla, izgleda mi potpuno nestvarno.

Sjećaš li se kad mjesecima nismo imali ni struje, ni vode? Pa kad je struja konačno “stigla” ja danima ulazila u mračno kupatilo, a mama par minuta nakon toga uključivala za mnom svjetlo jer sam se odvikla od istog. Pa onako mirno sjedila u mraku, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

I sad nekada nestane struje. Nije se baš proteklih decenija nešto ni ulagalo u infrastrukturu, a broj uređaja se povećavao, pa sad kad stigne zima, a sa njom i uključivanje svega i svačega. Nestalo je, tako, struje neki dan. Hladno je, zima, mrak svuda. Kad smo počeli jurcati sa upaljenim telefonima, umalo se ne poubijasmo od zidova i štokova u stanu. Nigdje svijeće ni za lijeka. Nađosmo neke male rođendanske, preostale od dječije zabave. A znaš kakve su to svijeće. Jedva da šta vidiš od njih, a izgore za manje od 20 sekundi. To je bilo dovoljno da moja mala djevojčica počne da pjeva “Danas nam je divan dan”…Zagrlismo se i zapjevasmo i mi s njom.

Znaš li da moja mama nikada više nije napravila one grčke baklave što je pravila, za Novu 93, za moj rođendan? Kaže ne sjeća se ni recepta ni naziva, ali se dobro sjeća da sam bauljajući u mraku između šporeta na drva i sudopera bez vode, svo suđe uspjela da operem bez trunčice deterdženta. Da, draga moja, toga se sjeća. Suđe sam oprala u ukuvanoj vodi sa šećerom koju je mama spremila za baklavu. U slabo osvijetljenoj kuhinji vidjela sam samo šerpu sa toplom vodom. Ubjeđena da je to voda za suđe, oprala sam sve do posljednje kašićice u ušećerenoj vodi. Mama me i dan danas pita, kako nisam osjetila pod prstima da je ljepljivo, a nisam. Oprala sam suđe da se sve cakli.

Sjećaš se kako smo rano ujutro išle u školu. Otprilike tri puta mjesečno. Jedan dan, na ulazu u školsku zgradu, onako tiho i u povjerenu kao da smo dio najveće svjetske zavjere čistačica saopšti da nema škole, ali da slušamo radijski program pa ćemo saznati. Na koji način će to biti saopšteno, šta će i kako to reći nije nam bilo jasno. Ali je bilo bitno da slušamo radio narednih nekoliko dana. Tada je to bio jedini način da uz pomoć “trikova” otkrijemo šta je voditelj i kojom pjesmom mislio da kaže. Ustvari kad i da li će uopšte biti nastave.

Kako se tada nismo bojale ničega, nije mi jasno. Bile smo svjesne i opasnosti i ludosti, ali valjda i željne života.

Nismo tada imali ni kafiće, ni lokale koji su radili jer je policijski sat trajao svaki dan, četiri godine, a mi se snalazili kako smo znali.

Sjećaš se korzoa? Bjesomučne šetnje uzduž i poprijeko glavne ulice. Ko zna koliko smo je puta prepješačile. U tuđoj odjeći i obući, preostale od rođaka i poznanika, koji su već tada bili dovoljno pametni i pobjegli iz ove zemlje glavom bez obzira.

Ne viđam naše stare simpatije, a ni prijatelje. Ne znam ni da li bih uopšte prepoznala. Povremeno vidim ili pročitam nešto, neki komentar ili neku sliku, pa saznam da su se oženili i udali, imaju djecu i promijenili, ostarili. Znam da smo satima i danima pričali o nekima, kako je koju, koji pogledao, šta su im te i te rečenice značile, a šta su mogle da znače (“Hiljadu značenja muških jednostavnih rečenica”) i slično. Ostali su negdje zarobljeni u sjećanju, pregaženi onima koji su stigli poslije. Onima koji su srce razbili na paramparčad.

Ne znaju ova današnja djeca ništa, ni zrno onog šta smo doživjele. Kako je prati kosu “lugšijom”, praviti slatkiše bez mlijeka i jaja, ali sa keksom iz vojnog skladišta  datuma proizvodnje “1968”. Kako je živjeti dan za dan i o budućnosti misliti samo u narednih 24 sata. Kako je razlikovati zvuk ispaljene granate sa jedne u odnosu na onu ispaljenu sa druge kote. Kad čuješ i vidiš vozilo hitne pomoći i čekaš ispred čije zgrade i vrata će da stane da saopšte da je neko nastradao. I ti ne dišeš sve dok se ne parkira negdje, a onda odahneš što nije neko tvoj. I kako je umjesto novca, trgovati “poznatom” markom bugarskih cigareta.

Nadam se draga moja, da nikada neće ni saznati.

Neku veče sam grlila svoje djevojčice. Gledale smo neki crtić i cvrkutale, kada mi hladan talas prostruji tijelom. Kao kad te miris ili pjesma ili nebitna scena podsjeti na neku davnu prošlost, tako je i meni prostrujao venama strah, onaj znaš ratni. Kad si uplašen do srži za ljude koje voliš, a sam sebi nisi ni u najmanjem ćošku mozga. Zagrlila sam ih još jače i stresla se.

Strašno je kad strahuješ za život svoje djece, kad ne znaš da li ćete i kako preživjeti dan. A ljudska glupost nema granica i niko ne garantuje da se strahote neće ponoviti.

Ne viđam tvoju mamu često, a stalno mi je na umu. Posebno od kada sam ja postala majka. Želim da je posjetim, ali kukavica kakva jesam bojim se tuge u njenim očima. Plašim se da će u mojim postupcima i pokretima tražiti tebe, a onda se još više slomiti kad shvati da ja nisam ti.

Preživjela sam draga moja, svašta. I rat i izbjeglištvo i patnju i neimaštinu. I cinične i podle. I ucjene i prevare i laži. Ali i doživjela divne ljude, prijatelje i ljubav svog života. I nije me rat promijenio. Još ljude dijelim po širini duše, a ne po imenu, boji kože ili kose. Znam da bi i ti bila ista.

Vjerujem da ćeš ovo da pročitaš. Valjda čitav ovaj napredak i tehnika nisu bili uzaludni,  i da ćeš se onim tvojim zaraznim smijehom koji je odzvanjao ulicama, smijati mojim besmislicama. Da kao anđeo bdiš nad nama koji te volimo.

Eto, toliko od mene. Molim te, čuvaj neko dobro mjesto za mene. Objasni tim gore ili dole ili već gdje su, da sam dobra osoba samo malo pogubljenih nerava. I zamoli ih da me ne zovu još, bar dok mi djeca ne porastu dovoljno da gledam njihovu djecu.

Tvoja D.

(In loving memory of Tatjana Vuković 1975-1995.)

izvor: mamaje.cool

Leave A Reply

Your email address will not be published.