KAKO ORGANIZOVATI ROĐENDAN, A NE POGUBITI ŽIVCE

Nekako se u isto vrijeme dok smo pravili planove za proslavu rođendana naše male princeze, pokvarila relativno nova mašina za veš. Reklo bi se da prvi događaj nema nikakve veze sa ovim drugim, ali pokazaće se da ipak ima.

Te godine odlučili smo da slavimo negdje gdje nećemo trčati oko stolova, kuvati kafu, donositi piće, temeljno očistiti sve, pogurati u plakare i ispod kreveta višak stvari da gosti ne vide, donijeti ručak, odnijeti ostatke ručka, donijeti tortu, odnijeti ostatke torte i na kraju oprati prljavo posuđe i sve one stvari ponovo vratiti gdje su bile. Ako je već zabava, hoćemo i mi da se zabavimo, pa smo izabrali igraonicu u gradu. Po prvi put. Pristojnog izgleda sa spravama koje mogu zadržati dječiju pažnju ( čitavih 20 minuta, a poslije neka nam bog pomogne) i sjedištima za roditelje – za nas da se malo ispričamo sa mamama i tatama djece koja se druže sa našim.

Mjesto gdje druga djeca za vrijeme proslave ne mogu ući, pa nam se činilo dobro riješenje.

Lana već ima drugare, velika je pa neka ima i pristojnu proslavu. Znam da to krene od igraonice sa desetak djece, pa za osamnaesti rođendan imate šator, muziku i 200 mjesta za goste, pa zvanice nisu sigurne da li treba da čestitaju odlazak u vojsku ili požele sreću mladencima, ali nama se sigurno to neće desiti. Odredili smo datum, vrijeme i potvrdili sa djevojkom iz igraonice. Ostalo je još da u utorak donesem novac.

Mašina za veš, spomenuta na početku, iznenada je prestala da obavlja svoju svetu dužnost, pa sam iskopala broj telefona i pozvala dežurni servis. Pristojnim i molećivim glasom ( jer je ljeto, vruće je, imam dvije male djevojčice i ostala patetika) ljubazno sam zamolila da dođu što prije. I gospodin majstor obeća, da ako ne dođe danas do četiri eto ih sutra popodne”. Nisu se pojavili ni danas do četiri ni sutra i već dođe prekosutra. Ja bez mašine za veš, zaboravila da uplatim avans pa pri temperaturi od 35 stepeni pravac u igraonicu. Srijeda je, kasnim samo jedan dan.

Djevojka izvadi svesku i kaže. “Nema slobodan termin”.
Prvo sam mislila da ne čujem dobro. Udarila me sunčanica ili nešto već.
“Kako nema, pa kasnim samo jedan dan!”
“Žao mi je kaže, već je izdato”.

Šok i nevjerica.

Znate onaj momenat kad hoćete nešto ali niste baš sigurni da hoćete jer je i skupo i glupo, pa onda nekako pristanete, pa to iznenada ne može, a vi odjedanput toliko hoćete kao da vam je to bio oduvijek jedini cilj u životu.

To ili ništa! E, tako smo i mi. Nije to jedina igraonica u gradu, ima ih još, naći ćemo neku. Ispostavilo se da baš tada svi slave rođendan. Kao da su sva djeca u gradu rođena upravo u tih nekoliko dana mjeseca avgusta.

 

“Može, ali u terminu od 8 do 10h”. Pa dobro može, slažemo se muž i ja. Kasno je, ali to su nam drugari, razumjeće.
“Ujutro u 8”, kaže mi momak za šankom bezizražajnog lica. “Ma, jeste li vi normalni”, vičem.
Satima poslije dođosmo kući prepečeni, umorni, gladni, žedni. Majstora još nema, a veče je. Ljuta, iznervirana i tužna jer ću razočarati dijete koje se već danima sprema za zabavu (a i ja) hvatam se telefona i zovem majstora. Te ne može, te u gužvi su.

“Znate šta”, kažem “sad ću ja lijepo da zovem centralu, pa ćemo vidjeti” i prekinem vezu. Niti znam gdje je niti kako da im nazovem centralu, ali mi bar bi lakše.

“Jesi li se to izvikala na čovjeka”, pita me muž.
“Jesam”, rekoh.
“Dobro, hajde sad da kupimo sve što nam treba, slavićemo u stanu, roditelje istjerati na veliki balkon na krovu zgrade i obavijestiti ih o promjeni.”
“U redu”, kažem pomirljivo.
Na izlasku iz stane, sudaramo se sa majstorom.
“Isteklo mi je radno vrijeme, ali evo došao sam”. Popravi mašinu za sekundu i ode.

Ohrabrena, ja opet za telefon. Nazovem broj sa web stranice igraonice “Vaš termin je izdat” i dobih, slučajno, gazdu koji je negdje na ljetovanju.

“Možete li, molim vas da zamolite onu djevojku da još jednom provjeri termin. Možda se dogodila greška”.
“U redu, javiću vam”, kaže čovjek neuvjerljivo.

U supermarketu uzimamo papirne salvetice, kapice, ukrase, balone, prskalice, svijeće. Puna korpa. Ispred mene sigurno 20 minuta čekanja. Čekam svoj red i razmišljam o predstojećem ribanju kuće i nabavci svega što nam je iznenada zatrebalo.
Konačno sam i ja ispred kase kad mi zazvoni telefon. Broj igraonice.
“Jeste li vi tražili termin za petak?”, pita djevojka.
Kasirka hvata moju korpu sa stvarima. Ja vučem korpu sebi.
“Da, jesam”.
Kasirka me gleda čudno, pa opet vuče korpu. Ja opet korpu sebi.
“Ispostavilo se da je došlo do greške”, kaže djevojka.
Kasirka sad već sa dvije ruke drži moju korpu i pokušava da mi je otme. Guram telefon između vrata i glave i ja sa dvije ruke vučem korpu prema sebi.
“Vaš je termin slobodan”, čujem glas iz telefona.
“Ma, ostavite tu korpu. Koji vam je đavo?”, vrisnem na jadnu kasirku koja pušta korpu kao da se opekla.

“Juhuuuuu”, vičem i sve sa korpom iz koje počinju da ispadaju stvari bježim od napadne kasirke da mi ne naplati ono što mi iznenada više ne treba i jurim po supermarketu.
“Jesi li ti dobro?”, pita me muž iskreno zabrinut za moje stanje.

“Jesam. Vratimo sad sve ovo i bježimo”.

Da sam tada imala “PINJATU”, ništa od sve te trke i problema ne bi ni bilo.

Mi bismo mirno nazvali Dijanu, zakazali termin, rekli koliko djece će doći i to je sve. U jednoj prostoriji rođendaonice su karaoke, mašina sa balonima, igračke. U drugoj prostor za roditelje, da se druže i pričaju.

U trećoj opet prostor za djecu da pojedu tortu, popiju sokiće i nazad u igru. U hodniku sto za stoni tenis.

Priznajem nisam dugo držala reket od stonog tenisa u rukama i jedva čekam da izazovem nekoga na dvoboj. Zabava i za djecu ali i za roditelje. I ne brinete se o hrani, piću ili sigurnosti djece. Sve vam je obezbjeđeno. Prava kućna atmosfera u kojoj se osjećate kao drag i dobrodošao gost. Nedaleko od gradskog parka, a u samom centru grada.

 

Dijana Mitrović je cool mama Andreja i Une i vlasnica rođendaonice PINJATA, nedavno otvorene. Diplomirani vaspitač i pravi profesionalac, osim svoje brinula se i o stotinama druge djece koja su dolazila u igraonice gdje je ranije radila. Teta Dijana je prva uspjela da uvede Lanu u igraonicu u vrijeme kad nije htjela ni da bude ispred, a još manje da se igra sa drugima. Viđala sam Dijanu u kostimima princeze, vile i Supermena, kako skakuće i pjeva zajedno sa djecom i zabavlja ih mnogo duže od 20 minuta koliko djeca izdrže u drugim igraonicama.

A na kraju zabave na poklon slavljenik dobija, nećete vjerovati, pravu pravcatu pinjatu!

I ne može vam se dogoditi da je vaš termin izdat.