BEZBRIŽNOSTI ZBOGOM, MAMA JE ROĐENA!

Juče je Ena pala sa klackalice i udarila glavom od beton. Bila sam na metar od nje. Igraonica napolju, sva djeca se igraju i baš taj dio gdje se ona popela nije zaštićen mekanim tapisonom. Pustila sam je sa par godinama starijom sestrom. Ne sjećam se da sam klackalicu uopšte i vidjela, a znam da ih ne voli. Priznajem, sjedila sam u kafiću pored igraonice i pila limunadu.

Svakih par minuta, kao školski primjer kako izgleda helikopter-roditelj, ustajala sam da vidim šta rade, dok ostali roditelji mirno sjede i uživaju na suncu. Kako i kad su uspjele da se popnu na klackalicu, pojma nemam. Samo sam je čula kako me zove i u tri koraka se stvorila kod nje. Ali nedovoljno brzo. Kao u fimovima loše produkcije kad se dešavaju tragične stvari i sve pojačano usporenim snimkom, pala je bukvalno ispred mojih pruženih ruku. Među najgorim stvarima koje kao roditelj zamišljam da se mogu desiti, na vrhu moje liste je da će pasti sa velike visine na beton.
Nestalo me je. Prvo je plakala potpuno bez glasa, a suze se samo tekle. Tih strašnih par sekundi dok sam čekala njen vrisak oko mene je sve stalo.

“Samo da vrisne, samo da vrisne”, molila sam u sebi. Nijednom njenom vrisku nisam se toliko radovala koliko ovom.

Sjela sam sa njom u naručju ispred proklete limunade i pokušavala da dišem.
”Ne da mama,” ponavljala sam, “ne da mama”. Šta to ne dam kad se već dogodilo, ali je utjeha ostala još iz mog djetinjstva i začudo činila da mi bol bude manji i suze prestanu. Desetak minuta poslije, naša gotovo svakodnevna slika: U kući smo, njena kosa izmazana margarinom i ja koja trčim pokušavajući da joj držim vrećicu zamrznutog graška na glavi.
Osim čvoruge koja je provirivala kroz tanku i masnu kosicu, Ena se ponašala kao da se ništa nije dogodilo. Ja sam skupljala parčiće sebe do kraja dana.

Strah, panika, užas, metalni ukus u ustima, eto šta sam osjećala tih trenutaka.

Tako je stalno. Prestanem da dišem kad padnu, kad mi se na par trenutaka izgube iz vidokruga, kad mi se ne javljaju na telefon ili mi se jave ali nekako drugačije nego inače. Kad padnu sa bicikla, otkotrljaju se pravo sa rolera na asfalt ili počnu da se dave u plićaku.

Konstantno u strahu. Zrela za terapije, neko bi rekao. A ja mislim da sam samo mama. Nisam takva bila ranije, sve dok nisam iznenada postala odgovorna prvo za jedno, a onda za dva mala bića, koja su potpuno ovisna o drugima. Bezbrižnosti, zbogom. Kad nisam sa njima, mislim na njih svakog trenutka, kad sam sa njima opet isto. Ubjeđena sam da jedino ja mogu da se brinem na pravi način. I kao po nepisanom pravilu čini mi se da su najveći broj puta povrijedile upravo kad su sa mnom. Hoće to tako.

Kad se nakašlju, kad im se zapuši i prokrvari nos, kad ih boli glava. Naravno da je u pitanju obični virus ili prehlada, ali negdje, dok doktorica zabrinuto drži stetoskop na njihovim sitnim leđima ili podiže obrve kad vidi rezultate pretraga, meni kroz glavu prođu sve moguća teška oboljenja kojih se sjetim. A sjetim ih dosta.

Znam sve te priče, kao pustite djecu da padnu (puštam ih), nemojte da vrištite ( i ne vrištim, kako ću kad i ne dišem?), ali da zaboli, zaboli. Kao da vas udari neki jak bokser pravo u pleksus.

Udarac je iste jačine i kad raskrvave koljeno i kad čujete da im je drugar rekao nešto ružno.

Neki dan u parku (naravno) mlađi bračni par voze kolica sa bebom, dok dječak trči ispred. I baš taj mali dječak pade u rupu gdje je nekada stajalo drvo (podsjećanje za nadležne: Kad već iskopate drvo, zatrpajte rupu, nemojte da lomimo noge i ruke na istu). Pade pravo na glavu. Roditelji ništa. Ni makac. Mama bi kao da krene, ali zastajkuje. Dječak ustaje poslije nekoliko dugih trenutaka i plače. Tata objašnjava nekoj prijateljici na klupi:  “Ma, nije to ništa. Ne trzam se. Imam ih četvoro”.

Lijepo što može tako i vjerujem da su stvari drugačije kad imate četvoro ali to su djeca, ne recke na zidu, pa je prva važna, a ostale šta im bude, snaći će se nekako. Ja ne mogu tako. Ne mogu, a da im ne pritrčim i utješim. Pomilujem po kosi i obrišem suze. I ne mislim da je ovaj loš tata, drugačiji je. Valjda.

Ne valja ni kao ja, stalno u strahu. Puno brige isto je kao i nebriga, ali takva sam. One su mi važnije od života i životom ih i štitim. Posebno jer su još male.

Pričam sa svojom mamom, prepunom briga za nas dvije odrasle kćeri. Brine se za moju sestru koja već gazi petu deceniju. Bila je kod nas, pa otišla u drugi grad, u svoj stan i to u stambenoj zgradi u kojoj živi još dvadesetak ljudi.
“Zbog čega se bojiš?”, pitam je radoznalo jer mi stvarno nije jasno zbog čega se sad brine.
“Pa, može neko da uđe noću preko balkona u stan”, kaže mama. Iskreno, to je teško realizovana slika i za iskusne provaljivače u tuđe stanove, zbog visine na kojoj se nalazi sestrin stan. Ali razumijem mamu, projektovala je u glavi sliku koja je njoj vrlo moguća.

“Mama, da li briga ikad prestaje? Bar kad odrastu”, pitam je.
“Nikad”,  kaže, “tako je to kad si mama”.

izvor: mamaje.cool