KAD STIGNETE U ŠVEDSKU POJEDITE PASOŠ, DA VAS NE VRATE TAMO ODAKLE STE DOŠLI!

Nije sad da je Švedska zemlja gdje pečeni pilići padaju s neba ili daljinski u ruke i ništa ne radiš. Niko to i ne očekuje. Ali da je život daleko od našeg,  jeste. Shvatite to čim siđete iz WIZZ AIR- ovog aviona na aerodrom STOCKHOLM SKAVSTA,   gdje je određena putanja kretanja putnicima  sa Balkana. Što je i logično. Ne možeš da hodaš baš  kuda hoćeš. Već mirno u red sa ostalih 200-tinjak putnika (ako imaš sreće i nije sletio u međuvremenu još jedan avion) pa čekaj da prođeš kontrolu. Lako je to objasniti odraslima, ali djeci od 4 i 7 godina nakon dvosatnog sjedenja na jednom mjestu baš i nije.  Ustrčale su se na sve strane između traka predviđenih za određivanje smjera približavanja kontrolnom punktu, pa naša  stani,  nemoj,  gdje ćeš,  bila su  potpuno uzaludna, sve dok trake nisu volšebno nestale u stubićima iz kojih su izvučene.  

Muž je nastojao da ih mirno vrati nazad i zakači za suprotnu stranu  uz širok osmijeh  krupnoj plavuši, inače dežurnoj predstavnici reda i zakona  ( daleko od slika o  visokim, zgodnim,  plavokosim Šveđankama, koje već  vidim da zamišljate u svojoj glavi) ali traka nigdje.

Ja nisam ni pokušavala. Očekujući da roditelj  sa djecom (odnosno ja) imam prednost, sa  krupnom Šveđankom sam se  posvađala  čim smo ušli u zgradu aerodroma. Samo je  pokazala da se vratimo u red,  gdje nam je i mjesto. Ko zna koliko  dnevno stranaca  sa mnogobrojnom čildren prođe tim putem u pokušaju pronalaska boljeg života, pa je oguglala na sve.

Kad stigosmo do punkta, ja sam već imala spremne dokumente: Dolazne karte, odlazne karte, vjenčani list, zdravstvne knjižice, potvrde o vakcinisanju,  knjižicu (moju) iz osnovne škole  i sve drugo čime smo dokazali svoj besprijekorni  identitet,  te da smo u toj divnoj, rijetko naseljenoj ali bogatoj zemlji, samo turistički. Na mom solidnom engleskom objasnih gdje i kod koga dolazimo  i pustiše nas da uđemo. Ostade mi samo sumnja u glavi da me je dežurni graničar pogrešno shvatio, pa pomislio da mi je muž ustvari brat, ali ko ga šiša, bitno je da smo prošli.

Zimski dan u Švedskoj traje otprilike tri sata, negdje od 11 ujutro pa do recimo 14 časova popodne i onda već pada mrak.
Mi,  kojima je mrak već odavno na očima, to nismo ni primjećivali.

„Vidiš ti“, kaže mi moja draga snaja,  “čim padne mrak,  a to je još jutros bilo, nigdje nikoga. Ne možeš živa groba sresti“.  Bilo mi je žao da joj kažem, a da ne ispadne  evo već kuka kako je tamo teško,  da dolazimo iz zemlje walking dead-ova, pa nam je ovo kao prirodna sredina.

Naselje mirno, udaljeno desetak kilometara od prvog većeg grada, sa svim onim što je običnom čovjeku potrebno. Niske  kuće, sagrađene od  drveta i jednog reda cigle, ali veoma praktične, udobne, tople, dugotrajne i u bojama koje vam odgovaraju. Sve su slične, ali imaju vlastiti pečat onih koji žive u njima. Bez „kućetina na tri sprata“,  svjetlucavih fasada i dvorišta popločanog mermerom,  ali sa dječjim igralištima i ispravnim spravama na svakom ćošku, ulice odišu mirnoćom i nekim spokojem.

„Svi su ovdje isti“, priča mi moj rođak koji je Šveđanin više od 20 godina, “i bogataši i oni koji to nisu,  izgledaju isto. Nema trošenja na bespotrebne i luksuzne stvari, a svi mogu dovoljno dobro da žive. I ovdje ljudi rade i žive od kredita ali ostaje  dovoljno da ne strahujemo kako da razvučemo od početka do kraja mjeseca. Ima i naših koji se nikada nisu prilagodili ovdašnjem životu. Tačno znam jednog lika koji živi ovdje  35 godina i uopšte se nije promijenio. Sad da se vrati u svoje selo garantujem da ovce ne bi ni primijetile da je ikada odlazio“.

 

Nema guranja, preticanja, lude kuće u saobraćaju, psovanja i  da te neko pogazi na pješačkom prelazu dok vučeš dvoje djece za ruke. Čak je i policijska stanica zatvorena poslije 16h. Novca nigdje, samo bankomati. Rijetke  banke,  umjesto u visoke višespratnice,  smještene su u malene kancelarije  i služe više kao savjetovalište, a ne mjesto gdje se razmjenjuje novac.
Ali su zato debele rešetke na prodavnici alkoholnih pića. Šta ćete, svako ima svoju mračnu stranu.

Prepun jezera i  šuma srednji dio Švedske je, kažu, najljepši posebno od proljeća pa do kasne jeseni, kada se na obalama postavljaju slastičarne, restorančići,  kafići, stolovi i stolice za rekreaciju i druženje. Onaj ko voli ribarenje, ovdje će zaista da uživa.

Znaju to i predstavnici kraljevske porodice koji imaju i Strömsholm , dvorac za odmor, u okolini Vesterosa. Zamak  izgrađen još davne 1550. godine  okružen je vještačkim jezerom i savršeno sačuvan. Vrlo lako zamislite sliku ženskih krinolina i ukrasnih suncobrana  koji se kreću između živopisnog drveća u pratnji gospode i citiraju nekog, tada, modernog pjesnika.

Nedaleko od dvorca smještena je srednja škola za jahanje. Da, upravo tako. Osim standardnih predmeta koji su zajednički za sve srednje,  stručne škole imaju i dodatne predmete usko povezane  sa profilom škole. Učenici vode računa o konjima, brinu se o njima spremaju ih za državna prvenstva i takmičenja. Ne pitah šta će biti nakon što dobiju diplomu, ali postoje i slične sportske gimnazije profilisane za odbojku, košarku ili neki drugi sport i funkcionišu po istom principu. Što bi se vrlo lako moglo primijeniti i  na naš školski sistem. Samo se šalim!

Svi  imaju mogućnost da se školuju, prekvalifikuju ili promijene karijeru kad shvate da ono čime se trenutno bave više nije to šta žele, bez obzira kojih starosnih godina su. Elektronskim putem i učenjem online,  školovanje je dostupno i gotovo besplatno (potrebno je samo da platite udžbenike koji su vam potrebni).

Sve je prilagođeno vremenu, djeci i savremnom načinu usvajanja znanja.  Sa tabletima i aplikacijama koje dobijaju u osnovnoj školi, vrlo malo starijih osnovaca koriste knjige od papira. Tako da roditelji nemaju potrebu da pola svoje plate potroše na sveske, olovke, bojice, udžbenike .

Ogromni tržni centri nude sve što je potrebno, samo da više provedete vrijeme kod njih.  Ja sam se lično zaljubila u IKEA-in  prostor u tržnom centru ERIKSLUND, da ne kažem da bih mogla sad da se potpišem da sa kompletnom porodicom živim tu.  Čak nema potrebe ni da razmišljate, sve su vam  uredili, izaberete stan od kvadratne površine koja vam odgovara i samo se uselite.  Sve ostalo imate, igraonicu u prizemlju, restoran na spratu , a smještaj možete da mijenjate već po svojoj sopstvenoj volji.  Možete da stavite, ako već insistirate, neku svoje fotografiju  u već pripremljene ramove za slike. Jedino vam česti kupci mogu dosađivati sa provirivanjem u vaš prostor, ali nešto vrijedi i žrtvovati.

Nedaleko od Vesterosa, nalazi se etno selo, samo malčice drugačije od ovih na koja smo mi navikli. Sa kućama izgrađenim u stilu 18. vijeka, stajama, konjima, divokozama, svinjama  koje se slobodno valjaju u dubokom blatu (daaa, ima i toga u Švecku), slikama porodica koje su prije nekoliko stoljeća živjele tu, časopisima, pa čak  i stari radio iz kojeg se čuju tadašnji muzički hitovi . Tu još stoji stara štamparija, a svima kojima nije do šetnje i razgledanja nama bliskog okoliša iz kojeg smo jedva pobjegli (kaže moja familija) ostaje neki od ušuškanih slastičarni i kafića izgrađenih u istom stilu za predah i odmor.

Ispred zgradice gdje je nekada bila seoska škola stoji  jedno posebno drvo, na kojem su okačene cucle ili dude,  već kako ko zove. „Oproštajno drvo“ na koje dječica ostavljaju  svoje prve ljubavi u vidu flašica i izgriženih cuca prepuno je pisama i ukrasnih traka.

Mjesto gdje su mnogi roditelji sa olakšanjem gledali kako se njihovi mališani pozdravljaju sa jednim periodom svog života, a onda vjerovatno ti isti roditelji poslije izvjesnog vremena dolazili na to isto mjesto da se sa tugom sjete  kako je nekada sve bilo lakše i  ljepše dok su mališani bili bebe uz neizbježno pitanje:  Zašto su im uopšte i dozvolili da tako brzo odrastu?

 

I pri dolasku i pri povratku,  na aerodromu nas je dočekala gužva. Uglavnom ljudi  sa prostora EX-YU. Brine što je mnogo manje onih koji su ovdje stigli turistički, a skoro svi ili da posjete svoju  već odraslu djecu ili da sa svojom djecom ostanu tu i grade bolju budućnost.

Na carinskoj kontroli podignutim dlanom pokazaše nam da stanemo. Umjesto, kao sve normalne žene da imam diskretnu malu torbicu, ja imam veliku crnu torbetinu sa osamdeset pregrada  koja je kontrolorima izgledala prilično sumnjivo. Nagurala sam u nju sve i svašta jer kod povratka kući nikad nemam vremena da to uredno složim, samo nabacam.  Nabacala sam i nešto  što je pištalo kao  da sam ponijela  atomsku bombu, originalne švedske proizvodnje.  Preznojila sam se sto puta. Što zbog haosa u  torbi, što zbog toga jer stvarno nisam imala pojma  zbog čega nas ne puštaju da prođemo.

Šapućem policajcu: “Znate, nisam pronašla svoj ručni sat, suprugov poklon,  pa ako ga nađete samo mi javite”.  Čovjek tupo  gleda u mene, ali klima glavom.  Nakon dugih 20 minuta vraća se sa mojom torbom.  Dezodorans (veći od 100 ml koji nisam smjela da unesem u avion)  baca u korpu za nemoguće stvari i meni takođe tiho govori: “Sat vam je u džepiću sa unutrašnje  strane torbe”.

Pasoše  nam pregleda policajac koji perfektno govori naš jezik. Vidim po kartici na  uniformi crnogorsko prezime. Samo još jedna potvrda koliko dnevno ljudi sa Balkana prođe ovim punktom pa se isplatilo da zaposle nekoga ko nas dobro razumije.

Stigli smo u brdovite krajeve balkanske, prepuni utisaka o divnom životu na sjeveru Evrope. Djelimično zahvaljujući našim domaćinima koji su  nam boravak učinili najljepšim mogućim, a djelimično zahvaljući i slikama koje smo vidjeli  možda ćemo sljedeći put u Švedskoj  zaista i pojesti pasoše (što nam je toplo preporučila moja koleginica)  i moliti da nas ne vrate tamo odakle smo došli.

(dvogledi.com)