„Evo ga Herbi“, oduševljeno vučem za ruku stariju Lanu, koja prevrće očima. Zuri u auto ispred nas, popularnu bubu, na čijoj registraciji piše herbi i nimalo nije oduševljena. Sve što nema štrasa, cirkona i roze boje za nju praktično ne postoji. Automobili joj inače nisu omiljeni, a osim svih mogućih crtanih varijanti Lego frends, Barbi i Braće Kret, ne mogu da se sjetim da li je uopšte ikada i imala priliku da gleda film ili crtić o ovom popularnom automobilčiću. Pokušala sam bar mlađu da zainteresujem, ali na gradskom Trgu u Bijeljini nijedan nije ličio na njen omiljeni auto, Munjevitog, pa je samo odskakutala dalje.
Popularna Bubijada okupila je šarene i vesele bube, koje su zahvaljujući svojim vlasnicima, još uvijek spremne da krstare putevima iako im je većini u „ličnu kartu“ kao godina rođenja upisana davna šezdeset i neka.
Nisam ja pasionirani obožavalac ovog Folksvagenovog auta, ali se u sjećanju vratih u vrijeme kad mi je najvažnije bilo da novac koji dobijem na poslu, a koji smo zvali plata, ne potrošim odmah za dva sata već da potraje bar narednih nekoliko dana. U to vrijeme moja najbolja prijateljica Neda je položila vozački. Pogodilo se da je i njen tadašnji dečko imao svijetloplavu bubu, očev auto ostavljen u nasljeđe.
Vozile smo se gradom uzduž i poprijeko jer u bubi imaš dovoljno prostora i dovoljno vremena da razgledaš sve oko sebe i da „upratiš“ ko je s kim, a bile smo nekako i ponosne jer je bubica zaista bila jedinstvena pa smo mogle i da se pravimo važne.
Jedino nas je treća prijateljica, na činjenicu da buba nema rikverc, u sred grada zaustavila govoreći da neće da umre u toj kanti, pa je sa zadnjeg sjedišta naprasno iskočila napolje. Ja se nisam bunila. Voziti ionako nisam znala pa mi je bilo svejedno.
Bubom smo otišli i na svadbu Nedinog rođaka u Martince, selo nadomak Sremske Mitrovice koje je nekoliko desetina kilometara udaljeno od Bijeljine.
Prvo smo, greškom, svratile u tuđe dvorište, u sred vozića, autića i kamiona, misleći da je dvorište naše prijateljice, a onda smo nastavile dalje preko granice na Drini. Ja sve sa papilotnama u kosi (da mi frizura bude friška) i Neda sa svim mogućim papirima kao potvrdama zašto, zbog čega i čemu vozi baš tuđu bubu.
Na granici, da li zbog papilotni ili nečeg drugog, uglavnom nismo čule šta nam gospodin u uniformi govori, pa je Neda trtljajući nekih desetak minuta po ćoškovima bube uspjela da nađe sve, ali baš sve dokumente i sa širokim osmijehom predasmo ih uniformisanom koji je strpljivo čekao.
Samo se nasmješio.
„Ja sam, drage gospođice, carinik. Imate li šta da prijavite“
„A, neeee“, uz široki osmijeh odmahujem glavom. Ja i moje papilotne.
Na putu smo preletjeli (ali bukvalno) jednog policajca (ležećeg), jurili čitavih 40 kilometara na sat da bi stigli na vrijeme (opet smo zakasnili), a sva moja nastojanja da se uklopim kao dio familije nisu uspjela (malo sam bila sa mladine, malo sa mladoženjine strane, već prema potrebi) pa je vrijeme bilo da se bubom vratimo nazad.
Vratili smo se sa teškim nastojanjima da se sjetimo kako mlada izgleda, ali sreća u jednom komadu, jer nas je buba uz nekoliko uzdaha, dovela na krajnje odredište.
Neda se udala za drugog i odselila, svijetloplava buba je sada bogznagdje, ali svaka Bubijada pa i ova mene podsjeti na taj divni period mog života.
Bijeljina, 2019. godina (inače, najavljena kao godina kada će poznata fabrika prestati da proizvodi ovo sjajno auto), četvrta po redu Bubijada i smotra Folksvagenovih automobila i kombija od kojih su mnogi proputovali svijet. Jedan od njih je i Franko Bartieri (vozač, ne auto) iz Argentine koji sa svojom prijateljicom Ruskinjom Olgom već sedam godina putuje po svijetu u svom hipi kombiju. Na putu po Meksiku usvojili su i mačku, koja eto tako putuje sa njima. Divan, jedan život!
Više od 50 automobila smjestilo se na užarenom semberskom betonu. Vlasnici kažu da za održavanje treba mnogo strpljenja, truda i uloženog novca, ali da je ta vrsta ljubavi zaista posebna.
Bubu je dizajnirao 1930-ih godina legendarni inženjer Ferdinand Porše – čije je ime sada sinonim za brze automobile – po nalogu Adolfa Hitlera, koji je želio jeftin i praktičan automobil, masovne proizvodnje, dostupan stanovnicima Njemačke. Ali izbijanje rata zaustavilo je planove, pošto je proizvodnja za vojne potrebe imala prednost.
Proizvodnja je počela kasnih 1940-ih, a do 1955. godine milion ovih automobila bilo je na ulicama širom Njemačke. Buba je dobila međunarodnu slavu 1960-ih i 1970-ih godina u filmu “Herbi, ljubavna buba”, u kojima je buba bila trkački automobil koji razmišlja.
Popularnost je dobila 1960-ih, kada je počela da važi za mali, praktičan, ali estetski kvalitetan model.
Proizvodnja Bube je prestajala i počinjala nekoliko puta tokom decenija, a posljednji originalni model je sišao sa trake meksičke fabrike 2003. godine. Prodaja Nove Bube, redizajniranog modela zasnovanog na Folksvagenovom Golfu, kasnih devedesetih godina doživjela je ekspanziju na američkom tržištu, a 1999. godine prodato je više od 80.000 primjeraka.
Kompanija je prije nekoliko godina preispitivala mogućnost prepravke modela i proizvodnje električnog modela, prije nego što je odlučila da model pošalje u istoriju.
Ali Hajnrih Vobken, izvršni direktor Folksvagen grupe u Americi, ipak ne isključuje mogućnost da bi model jednog dana mogao ponovo da oživi.
“Nikad ne reci nikad”, rekao je on.
I nećemo.